Pomoćnik ministra branitelja Bojan Glavašević »nevukovarski« je Hrvat. U »nevukovarske Hrvate« – što god to značilo – uvrstili su ga ljudi koji su 18. studenog blokirali prolaz povorci sjećanja s državnim dužnosnicima. Bojan Glavašević, također, sin je vukovarskog ratnog izvjestitelja Siniše Glavaševića, jednog od simbola vukovarskog stradanja. Unatoč blokadi, Glavašević je u večernjim satima s nekoliko prijatelja otišao do Ovčare i memorijalnog groblja i tamo zapalio svijeću za svog oca i sve poginule u Vukovaru.

 

 

Za naš list on govori o danu kad su članovi Stožera za obranu hrvatskog Vukovara odlučili Hrvatsku podijeliti na vukovarsku i nevukovarsku, zatim o Vukovaru kakav je danas i kakav je nekad bio, o svom ocu i zlopotrebama njegovog imena, o nacionalnoj simbolici i šteti koja ista Vukovaru donosi. Za početak, Glavašević je imao potrebu reći nešto o monopolizaciji domoljublja.

– Jednu stvar treba reći zbilja jasno i glasno: nije istina da domoljubi, ljudi koji vole Hrvatsku, dolaze samo u jednom formatu i da je taj format desno politički orijentiran, da je taj format protiv ćirilice, protiv LGBT prava i protiv uključivanja u Hrvatske multikulturalnu priču. To nije istina. Hrvatski domoljubi, a mogu i sebe ubrojiti u tu skupinu, jesu i ljudi koji nemaju ništa protiv ćirilice, kojima je gay – OK, koji vole šarenilo i mozaičnost ove države. Mi volimo Hrvatsku. Pokušaj da nam se to oduzme, da se domoljublje monopolizira, falsifikacija je istine. Netko tko je Slovak, Rusin ili Srbin, a ujedno može biti gay, lezbijka ili transrodna; netko tko nema ništa protiv drugih nacija i drugih pisama može voljeti ovu državu i biti najiskreniji domoljub. Svođenje hrvatskog domoljublja na jedan format monopolizacija je domoljublja i falsificiranje istine.

Ljubavlju na mržnju

Možete li nam opisati Vukovar svog djetinjstva.

– Teško ga je opisati, ali mogu pokušati. To je bio grad s preko dvadeset nacionalnih manjina, grad koji je sve do Drugog svjetskog rata imao vrlo živahnu židovsku zajednicu, čak i ortodoksne židove. Mogao se podičiti šarenilom različitih kultura, kojeg bi se i dan danas posramile čak i mnoge svjetske metropole. Vukovarce je, više nego nacija, obilježavala veličanstvena rijeka Dunav, utkana u biće svih koji su odrasli u tom gradu. Teško je opisati što to znači. To je bio grad bez mržnje, gdje nije bilo bitno jesi li Hrvat, Srbin ili nešto treće. Bilo je važno da si Vukovarac.

  Na žalost, čini se da je današnja svakodnevica Vukovara obilježena podjelom pa i mržnjom, što nije čudno s obzirom na sve ono što se Gradu događalo. Ima li izgleda da se Vukovar vrati sebi?

– Mislim da je rat trajno promijenio Vukovar. On sasvim sigurno ne može biti isti kao prije rata, ali nema razloga da ne bude drugačiji, ali jednako dobar ili i bolji. Ljudi su se promijenili, slika grada se promijenila, lice Vukovara nosi mnoge ožiljke i pritom ne mislim samo na arhitektonske. Puno su važniji i opasniji oni drugi ožiljci, koje je puno teže zaliječiti. Nikad neću prestati vjerovati da će taj grad biti dom djeci koja će u njemu imati sretno djetinjstvo, koja će moći živjeti bez mržnje, imati osjećaj sigurnosti i otvorene sve mogućnosti na svijetu, kao što sam ih imao ja i mnoga druga djeca Vukovara.

  Kako pamtite oca? Čemu vas je učio i koje su bile osnovne crte njegovog karaktera?

– Moj otac je pamtio sve, i dobro i loše. Sve je dočekivao s osmijehom i svakome je pružao šansu. Na kraju dana uvijek je bio miroljubiv, nikoga nije mrzio i trudio se na mržnju odgovarati ljubavlju. O njegovom karakteru najpouzadnije govore Priče iz Vukovara. Možda nije primjereno da ja ili bilo tko drugi danas govorimo što bi Siniša Glavašević rekao na neke stvari danas, ali moja obitelj ipak može – s obziromna to da smo ga mi najbolje poznavali – govoriti o nekim stvarima. Kad se dogodio onaj prosvjed zbog ćirilice, kad je njegov glas upotrijebljen na prosvjedu, mi smo kao obitelj imali potrebu reći da to nije u redu. Imali smo potrebu reći da to nije nešto što bi moj otac podržao. Mi to znamo sasvim pouzdano. Ako netko ne vjeruje meni, tu je moja baka, koja uopće ne podržava prosvjede protiv ćirilice, a živa je i zdrava. Moja majka se također slaže s time.

Obilježeni ratom

Je li vam bila teška »uloga« djeteta čiji je roditelj postao jedan od simbola stradanja Vukovara. Bi li vam bilo lakše ili draže da je vaša tragedija ostala stvar obiteljske intime?

– Mislim da bi u jednu ruku svakako bilo lakše ne biti konstantno pod povećalom. S druge strane, za sebe sam morao uvijek imati više kriterije i standarde nego neki drugi ljudi. Ne mogu reći da je meni bilo lakše ili teže nego drugima koji su nekog izgubili. Mogu reći da mi je bilo teško, ali cijela moja generacija u konačnici je obilježena tim ratom i kad se stvari svedu na zajednički nazivnik svi smo mi prošli jednako. Nastojim ne uzimati sebi legitimitet očevog imena, ali ne mogu utjecati na to ako mi ga netko drugi zbog Siniše Glavaševića pripisuje. Ja ga sasvim sigurno nikad nisam svojatao. Postavi se svako toliko pitanje mojih postignuća u životu, koliko su ona uistinu moja, a koliko su ostvarena na temelju očevog imena. To ne mogu znati, ali ja to nisam niti svojatao, niti tražio. Možda je to ružno reći, ali ponekad imam osjećaj da bi neki zločesti ljudi najviše voljeli da smo svi mi nestali u ratu i da danas nema nikoga tko može reći nešto o Siniši Glavaševiću. Ali evo, mi smo ipak tu. Bez obzira na to što ću i kako ću raditi u životu, moje je da očevo ime čuvam od toga da mu se upisuju značenja i pripisuju stavovi za koje mi kao obitelj znamo da ih on nije imao. To je nezahvalna uloga, ali moja je i ne mogu niti želim od nje pobjeći.

 

 

Kakav je osjećaj naći se s druge strane barikade u odnosu na ljude koji tvrde da danas reprezentiraju Vukovar? Kakav je osjećaj biti blokiran u koloni sjećanja na dan sjećanja na vukovarsku tragediju?

– Osjećao sam se grozno. Grozno! Osjećao sam kao da mi je vrlo nasilno ukradeno nešto što mi pripada, i ne samo meni, nego svima koji imaju potrebu taj dan otići na groblje i zapaliti svijeću, neovisno o tome jesu li nekog izgubili u Vukovaru ili ne. Znam da su u ovoj, pod navodnicima nevukovarskoj Hrvatskoj bili ljudi koji su došli iskreno. Nitko tamo ne bi došao s neiskrenošću u srcu. Veličina onog što se dogodilo u Vukovaru može poniziti svakoga pa čak i onog s najdebljom kožom.

  Vi ste na koncu ipak otišli na Ovčaru i Memorijalo groblje i tamo zapalili svijeće.

– Da, otišao sam s Ivanom Grujićem, Andreom Zlatar i još par prijatelja. Nakon svega što se taj dan dogodilo rekli smo da nas neće spriječiti to što nam je netko zapriječio put, a zapriječili su nam put i u to nema sumnje. To nas, dakle, nije moglo spriječiti da se vratimo kasnije. Nisu nam trebali brojni ljudi da svjedoče našem posjetu Ovčari i Memorijalnom groblju. To smo napravili zbog sebe. Otišli smo tamo zbog sebe.

  Zašto ste to objavili?

– Zašto ne bih? Mislim da je bitno da se zna da me nitko ne može spriječiti da u mom gradu napravim pravu stvar. Možda u tome imam više slobode nego neki drugi. Nitko me ne može spriječiti da u mom gradu ne budem gost, jer u Vukovaru ja nisam gost.

Nacionalna simbolika

Članovi Stožera za obranu hrvatskog Vukovara potencirali su podjelu zemlje na vukovarsku i nevukovarsku Hrvatsku. Što bi za vas bila vukovarska Hrvatska? Što to znači?

– Meni je cijela Hrvatska vukovarska. Ne razumijem pojam nevukovarske Hrvatske. Ne znam niti jednu jedinu osobu koja se uklapa u kategoriju nevukovarske Hrvatske, što god takva kategorija predmnijevala. Niti jednu osobu, niti jedne nacionalnosti nisam upoznao koja nije stajala ponizno pred vukovarskom žrtvom. Niti jednu. Jedini ljudi koji bi bili »nevukovarski« jesu oni koji su na tom mjestu počinili zločin. To su jedini ljudi koji bi spadali u tu kategoriju i nitko više.

Ljudi koji potenciraju tu podjelu u obranu svojih stavova kad su u pitanju, primjerice, prosvjedi protiv ćirilice nerijetko znaju reći da u Vukovaru susreću susjede srpske nacionalnosti koji su u ratu tukli, silovali i ubijali. To uistinu zvuči strašno.

– Netko to mora prijaviti. Institucije ove zemlje ne mogu po duhu svetom znati tko je ubojica, a tko silovatelj. Vjerujem da takvih ljudi ima, ali isto tako znam da je jako puno takvih ljudi pobjeglo. Slažem se da to netko mora provjeriti, a isto tako znam da se jedan dio toga provjerava, ali na temelju prijave. To je, između ostalog, na sastanku s premijerom bilo i rečeno: prijavite, a policija će odraditi svoj dio posla. Ja boljeg odgovora od toga nemam.

  Možete li razumjeti da dvojezični natpisi u Vukovaru vrijeđaju nečiju žrtvu, odnosno nečije sjećanje na žrtve?

– Mene dvojezični natpisi ne vrijeđaju. Vrijeđa me nezaposlenost u Vukovaru i činjenica da je Vukovar jedan od najskupljih gradova u Hrvatskoj. Vrijeđa me činjenica da je Vukovar na putu da ga se pretvori u vječito zatvorenu priču o tragediji, da se zatvori u jedan krug nacionalne simbolike koja mu onemogućava da živi dalje.

  Donosi li, dakle, nacionalna simbolika Vukovaru više štete nego koristi?

– Ako ta simbolika znači da će Vukovar imati stotinu tisuća posjetitelja jednom godišnje i ništa više od toga – da, apsolutno, to mu šteti. Drezden je u bombardiranju bio razrušen do temelja pa danas živi novim životom. Hirošima je doživjela katastrofalnu sudbinu pa danas živi novim životom, a ipak su i u Hirošimi i u Drezdenu sačuvani komemorativni i simbolički trenuci priče o ovim gradovima.

Postoje načini da se sjetimo i da ne zaboravimo tragediju, bol i propast, a da živimo dalje okrenuti budućnosti. Da se vratim za trenutak na dvojezične natpise: za mene je vrhunac pobjede to da mi u gradu postavimo dvojezične natpise jer naši zakoni tako predviđaju.

Vrijeđa li vas činjenica da na dan sjećanja na žrtvu Vukovara kao jedna od istaknutih figura vukovarskim ulicama maršira čovjek kojem se sudi za monstruozne zločine? Konkretno, mislimo na Tomislava Merčepa.

– Znam na koga mislite, pričekajmo sudski pravorijek.

  Bi li to vrijedilo i za nekog kome se sudi za ratni zločin na Ovčari?

– Vrijedilo bi.

  Mislite li da većina Hrvata u Vukovaru podržava stavove vukovarskog Stožera?

– Zaista ne mogu i ne želim generalizirati. Jedini način da se vidi što građani Vukovara zaista misle jesu lokalni izbori. Stožer je na lokalnim izborima prije svega nekoliko mjeseci javno podržao HDZ-ovog kandidata, koji je izbore izgubio. Nitko nema legitimitet napamet govoriti što građani Vukovara misle i žele.

Budala uvijek ima

Vukovar će biti proglašen mjesto posebnog pijeteta. Što mislite o tome?

– Osobno smatram da poseban pijetet prema Vukovaru već postoji i da ne treba biti službeno formuliran. Ova Vlada poseban pijetet je pokazala osnivajući Memorijalni centar Domovinskog rata, u koji će u narednih nekoliko godina biti investirano 120 milijuna kuna. Ideja koja je krenula u realizaciju jest da svi osmaši iz cijele Hrvatske u sklopu nastavnog programa posjete Vukovar i uče o Domovinskome ratu. Poseban pijetet kakav zagovaraju članovi Stožera i njihovi recimo to politički partneri za mene predstavlja pretvaranje Grada u grobnicu, u mjesto zauvijek zatvoreno u krugu tragedije.

  Zar ne bi trenutno bilo bolje taj novac uložiti u vukovarsko gospodarstvo?

–Memorijalni centar je samo jedan moment, a novac u gospodarstvo će se također ulagati. To ne radi ministarstvo u kojem sam zaposlen, nego neki drugi ljudi u ovoj Vladi, gradonačelnik i gradsko vijeće.

Doživljavate li zbog svojih stavova neugodnosti u Vukovaru?

– Budala uvijek ima. U jednom trenutku su mojoj obitelji uputili jednu prijetnju, koja je zapravo bila upućena o meni, a odnosila se na moju sigurnost kad sam u Vukovaru. S druge strane, 18. studenoga ušao sam u kafić kojemu je vlasnik jedan od članova Stožera, najnormalnije popio svoje piće, ispričao se vrlo prijateljski s ljudima, uključujući i vlasnika. Većina ljudi je u stanju odvojiti političke ciljeve za koje se zalažemo i po kojima se razlikujemo od osnovnih ljudskih vrijednosti. U to zaista vjerujem. Bilo je ljudi koji su me vrijeđali, govorili ružne stvari, ali ja nisam osoba koja se želi prepucavati i izmjenjivati uvrede. Nemoguće me je izbaciti iz takta na taj način.

  Kako ste doživjeli izjavu ministra branitelja Predraga Matića da se od Srba očekuje veća lojalnost porema Hrvatskoj?

– Nije moje da tumačim njegove riječi.

  Kako ste je vi doživjeli?

– Kao nešto što su njegovi stavovi, koje ima pravo izreći.

  Dijelite li taj stav?

– Ne smijemo generalizirati. Ne bih zaključivao o stavovima srpske zajednice, ali vjerujem da kada ne bi bili lojalni Hrvatskoj ne bi u njoj živjeli. Vukovar je hrvatski grad i uvijek će to ostati i mislim da to svi znaju.

  Što bi srpska zajednica mogla poduzeti da pomogne rješavanju nametnutih problema s kojima smo suočeni, poput problema dvojezičnih natpisa?

– Teško je govoriti o tome, ali reći ću jednu stvar. Među članovima hrvatske zajednice u Vukovaru postoji uvjerenje da neki stanovnici Vukovara i okolnih sela imaju informacije o lokacijama masovnih grobnica ili o sudbinama nestalih osoba. Ako jest tako, bio bi znak napretka kad bi iz te zajednice došla informacija. To bi bio mjerljiv angažman srpske zajednice.

izvor