Cure i dečki iz marketinške agencije koji su dobili u zadatak osmisliti ime megakoalicije koju okuplja HDZ znojit će se ovih dana od muke. Naime, u stožernoj Stranci hrvatskog naroda nisu presretni s kolokvijalnim nazivom “Antikukuriku koalicija”, koji je (kao, uostalom i sintagma Kukuriku koalicija) krenuo u opticaj iz Novog lista, a obzirom na to koliko ih je već tamo ne dolazi u obzir neko ime koje bi obuhvaćalo stranačke kratice.

Potencijalno najšira koalicija u povijesti Hrvatske, naime, već sad, dvije godine daleko od parlamentarnih izbora broji pet stranaka (HDZ, HSS, HSP AS, BUZ, HDS), a uskoro će ih biti i osam ili devet (u igri su HRAST, ZDS, HČSP i HSP), pa je nužno smisliti kratki i politički pogođen naziv, jer će ionako samo “udareni” za politiku moći znati što sve znače te silne stranačke oznake.

Ako kolokvijalni naziv koji sad koriste u toj desnoj grupaciji – Velika domoljubna koalicija (to bi skraćeno bilo VDK?), pokazuje smjer razmišljanja u Karamarkovoj i Ružinoj ekipi i sugestiju onima koji trebaju iznjedriti novo ime, neće biti pretjerano zaključiti da desnica nastavlja putem kojim gazi dvije posljednje godine. I da će na njemu biti mnogo lakše zalutati – i Karamarkovoj gigakoaliciji i Hrvatskoj kao zemlji u kojoj, hvala na pitanju, posljednjih mjeseci svjedočimo dubokim i zabrinjavajućim svjetonazorskim podjelima i sveopćoj ekstremizaciji.

I ime koalicije i politički program koje će ono podrazumijevati tako želi pred birače ponuditi jednostavan izbor: na jednoj strani su domoljubi, a na drugoj oni drugi. Koji je izraz suprotan izrazu domoljub nije teško zaključiti, kao ni osjetiti miris otvaranja sezone lova na političke protivnike kao logičan nastavak ovakvih semantičkih podjela. Uostalom, u stvarnom životu ovih dana jasno se vidi u kom smjeru ide radikalizacija političke akcije u Hrvatskoj.

Valja se ipak za nadati da se politički sukobi, koji, jasno korijen svog razbuktavanja imaju u petogodišnjoj gospodarskoj krizi, a hrane se i ovakvim ideološkim označavanjem, neće rezultirati ozbiljnijim sukobima u nesimboličkom svijetu – dakle, na ulici. No, da se brendirajući svoju ekipu kao domoljubnu vatra kipteće netrpeljivosti zalijeva benzinom, nema nikakve sumnje. I da se sad već radi o zgodnom nizu: prvo su izdvojeni homoseksualci koje ćemo protjerati iz ustavne definicije braka, pa Srbi čije nas pismo neviđeno iritira, a onda ćemo oznaku izdajnika zalijepiti na sve političke protivnike. Na kraju niza valjda ne slijedi žuta zvijezda, ali teško je ovako nabrajajući ne osjetiti barem određenu nelagodu u želucu.

No, ako ne dođe do katastrofe i VDK i “oni drugi” ostanu u okvirima političke bitke, ovakvo brendiranje Karamarkove šarene ekipe može se već sad označiti kao politički promašaj.

I to iz iz dva ključna aspekta.

Prvo, politička alternativa vlasti koja se trenutno doživljava nesupješnom (za potrebu ove analize potpuno je nebitno koliko je ta ocjena točna) trebala bi se bazirati na ekonomskoj kritici i barem okvirnim političkim porukama o tome kako bi se oživjelo gospodarstvo. Gospodarsko kontriranje Kukuriku vlasti, međutim, u rijetkim prilikama kad o tome HDZ i govori, nose bivši ministri u Vladama Jadranke Kosor i Ive Sanadera koji su u praksi pokazali kakvi su njihovi kapaciteti, ili razarajuće neinformirani stranački autsajderi koji pozivaju na bitku protiv EU za financijski suverenitet. Dakle, umjesto da stranku gura u pravcu gospodarske kritike vlasti pod kojom uporno pada BDP i raste nezaposlenost, Karamarko neprestano ponavlja istu grešku i nezadovoljnima i osiromašenima umjesto koncepta oporavka nudi – zastavu.

Drugo, doista je groteskno kako i ovaj predsjednik HDZ-a pokušava odigrati na kartu domoljublja. Dok je za njegove prethodnike to donekle držalo vodu, priča o domoljublju HDZ-a posljednjih godina uglavnom asocira birače na prepariranog medu u podrumu Nadana Vidoševića, ili megapljačku Hrvatske na gradnji autocesta prošlog desetljeća. Sve, jasno, ljupko politički pakirano u kuticiji s licitarskim srcem i trobojnicom.

Velikom domoljubnom koalicijom će, na kraju priče, HDZ, uz svoje birače, vjerojatno pokupiti najveći dio glasova pravaške desnice. Ali će svojim radikalnim brendiranjem, koje evo traje otkad je Tomislav Karamarko preuzeo stranku, postići tri ključna efekta koji će se možda 2016. godine koristiti u analizi poraza: izazvat će podozrivost međunarodne zajednici prema HDZ-u (ostvareno!), prestrašiti centar i maksimalno mobilizirati sve one birače koje Milanović sam ni u snu ne bi natjerao da se dovuku do glasačkih kutija.

Do izbora je, jasno, još jako dugo vremena. Dvije godine mogu u burnim vremenima života jednog društva biti cijela vječnost. No, putem kojim ustrajno gaze HDZ i VDK teško da se može doći do pobjede. A kamoli blagostanja.

Jasmin Klarić