Nogometaši su uvijek bili polubožanstva. Pogotovo što su se prije ponešto desetljeća vodili nacionalni pa i, doduše prikriveni, nacionalistički ratovi. Neki tvrde da je pravi rat počeo poznatom tabažom Dinamovih i Zvezdinih navijača na Maksimiru. Nakon propasti Juge i ozbiljne nogo lige primat preuzima reprezentacija. Naši su dečki Hrvatine u kockastim dresovima, drže se za srce za himne, s Štimcem idu u Međugorje, a nisu skrivali sklonost HDZ-u kojem su sudjelovali u kampanjama. Bilo bi zaista zanimljivo vidjeti što bi se dogodilo da se pojavi neki deklarirani ljevičar pa se odbije držati za srce i ići u Međugorje. Slavni Paul Breitner, znano je, izdavao se za komunista i držao portret Che na zidu u svojoj sobi. Ono o čemu zaljubljenici u loptanje nikada ne govore jest činjenica da su većina nogometaša zabrinjavajuće neobrazovani. Dobro, jasno mi se da nakon fizičkih napora ne proučavaju Hegela i Kanta. Vjerojatno postoji i neka sportska inteligencija. Ali naši su momci zaista priprosti i neupućeni obožavatelji Cece zbog koje su sa priprema bježali u narodnjačke klubove i koji kad treba sastaviti dvije rečenice mucaju i pričaju besmislice kao Darijo Šimić neki dan.
U društvo svakako spada i Joe Šiminić. Odrastao je u Australiji u krugu ratnih gubitnika koji, kao i svi gubitnici, veličaju svoju ulogu. Oni su navodno bili pravi Hrvati i umiljata janjad. Nažalost po njih, nisu. Na vlast ih je postavila nacifašistička klika, nemilosrdno su ubijali političke protivnike, izglasali rasne zakone,i otvarali logore i u njima ubijali. Rezultat znamo. Antifašistička koalicija sa Britancima, Amerima i Rusima pobijedila je ustaške mentore. Među Saveznicima su se našli Titovi partizani. Pobjednici su se osvetili poraženima. No, nipošto zato što su bili krvnici i ubojice koji su navalili na nevine. Oprostite, kako nevini mogu biti oni koji su smatrali da neki narodi, rase ili njihove religije ne trebaju živjeti pa ih se smije ugušiti plinom? Joe sve to ne zna jer je neobrazovani nogometaš pa je pozdravljao ustaškim pozdravom.
U Hrvatskoj, baš kao i u nekim zemljama u okruženju, već dva desetljeća vlada uvjerenje da su poražene pobjegulje zapravo pobjednici koji su sve dali Hrvatskoj. Ali kojoj Hrvatskoj? Onoj bez Istre i pola Dalmacije, Međimurja. Sve su to Pavelić i društvo dali da bi vladali u svojoj marionetskoj zemlji koju je priznalo devet nacifašističkih satelita. Jake i utjecajne europske i izvaneuropske zemlje ne jebu australske spike. Zazivanje nacifašističkih vremena se strogo kažnjava pa bi Joe mogao biti eliminiran iz svijeta nogometa. U Hrvatskoj su mu spremni oprostiti, no FIFa i slične organizacije mogle bi mu itekako zagorčati život. Jer ne žele trpjeti one koji pak vole one što su po logoru ubijali plinom ili kamom.
Još nešto moram reći kad su Joe u njegovi u pitanju. Hvale se da su zapravo oni stvorili ovu Hrvatsku. Svaka im čast. Nabijem ih. Opljačkanu, besperspektivnu, zavađenu, gladnu, s burze rada. Nakon godina i godina sjajnog i zapamtljivog rada živim kao pas. Gotovo da nemam što jesti. Ne bih se čudio da ostanem bez automobila i stana. Utoliko, priznajem, spreman sam za dom. Ali onaj u kojem žive beskućnici, nezbrinuti i nikome potrebni.
