Tjednik The Economist nedavno je napravio analizu Lijepe naše. Opisali su nas kao zemlju u kojoj nezaposlenost raste, a mladi su zatrovani mržnjom. Toliko ne volimo svoje vođe, da se The Economist morao dotaknuti te teme. Zorana Milanovića opisuju kao zbunjenog premijera kojeg ne zanima politika, a Tomislava Karamarka samo kao – još nepopularnijeg od Milanovića. Je li moguće da nas je tako lako svijet strpao u jednu malu kutiju? Jesmo li stvarno postali samo zemlja netolerancije i apsurda, s predivnom obalom? Nekada smo bili ponosna nacija, s trećom najboljom nogometnom reprezentacijom svijeta. Imali smo pobjednike na Eurosongu, i misice koje su bile prve pratilje svijeta.

Danas? Kriza i recesija su postali dio potpisa Hrvatske u službenim dokumentima. Na putu smo ka Grčkoj, ali ovoga puta ne na predivan mediteranski odmor. Svijet nas, na žalost, vidi kao zemlju u kojoj nema budućnosti. Mladi su nezadovoljni, stari više ne mare, ali svi se protive Europskoj Uniji. Posla ima sve manje, pa mnogi odlaze u bijeli svijet, u potrazi za boljim životom. To je ono što drugi vide; zemlju ludih političara, prosvjeda seljaka i masovnog štrajka. Mi još uvijek ne vidimo prst pred nosom, djelomično jer nitko nije počistio pred vlastitim vratima, već svi uporno brinu brige svojih susjeda. Ipak, čuda se i ovdje događaju.

–  „70.000 ljudi ne mora nam nikad vratiti 1,5 milijardi kuna. Sve opraštamo“

Nedavna je ovo izjava je ministra Linića koja je iznenadila mnoge. Na siguran otpis dugova tako može računati oko 70 tisuća građana koji su dužni državi, od ukupno 290 tisuća njih kojima su blokirani računi jer mogu vraćati svoje dugove. Ne zna se, doduše, tko je više iznenađen, onih sedamdeset tisuća  koji sada ne moraju prazniti novčanike, ili mi koji ionako imamo prazne i čekamo da se i nama oprosti. Možda da svoje račune za struju pošaljemo ministru Liniću. Ima li netko adresu?

P.V.